No da...
Gumene bombone oduvijek volim. bez obzira na njihovu "gumenu" prirodu ja sam od malih nogu bio oduševljen mogućnošću da grizem žvačem i gutam neke tamo šarene prikaze koje imaju jedan sasvim nov i neočekivan okus.
moje prvo sjećanje tih gumenih bombona korijene vuče još iz prvih dana odlaska u kino. a ti odlasci, koliko god traumatični, i danas su mi najljepša sjećanja na djetinjstvo.

Mračilo se, kada je Ante stigao pred vrata kino dvorane.

Danas, mada nema kvake na ulazu u kina, ja se svaki put tamo osjetim kao novo i preporođeno dijete. No, da se vratim na temu….spomenuh traumatično, da?

Vidiš, dok sam još sexualno zlostavljao koleginice u vrtiću igrajući se doktora i pacijenta bez ikakvih sexualnih konotacija, tata me znao voditi u kino. Na početku su to bili redom svi crtici koji bi se pojavili na repertoaru... i sve bi bilo super da se glad za kinom nije iz dana u dan povećavala, naravno da je onda ponestalo crtica. Tata je onda pametno zaključio da bi bilo vrijeme da krenem gledati filmove. Počeo me voditi na sve što bi igralo u kinu. Naravno, to se pokazalo krajnje problematično. Jer, mali Ante, sjedi do tate, gleda u taj veliki ekran (veći od života, ako smijem priznati, već od bilo kojeg iskustva koje sam u tih malo godina skupio) i vuče tatu svakih 20 sekundi za rukav da ga nauci čitati. Nažalost, to se pokazao kao nepremostiv problem. Nakon samo tjedan dana (možda je bilo i više, sjećanje me malo zeza) stari je popizdio i dao me u ruke dedi da me nauci čitati.

Na početku je to bio davež. no onda, kad sam nakon nekog vremena naučio citati, čitav svijet je bio moj. Neću se sad osvrtati na bajke, ili na stripove i na prve pokušaje čitanja Jules Vernea... Ne, vraćamo se na veliko platno i moju zatupljujuću ljubav prema filmovima.
Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada sam prvi put proplakao uz neki film. bio sam u kinu s tatom, prvi put nakon sto sam naučio dovoljno brzo čitati. Gledali smo jedne starwarse, i onda je bila jedna scena kad glavnom liku biva odsječena ruka i on shvaća da mu je to tata napravio. on shrvan tugom shvaća u kakvom okrutnom svijetu živi. a ja sjedim u stolici i plaćem ko tužna vrba. Onda je sve krenulo. Po par puta tjedno tjerao sam tatu da me vodi u kino. Ovaj put, on se nije više bunio. Sada bi me odfurao, posjeo na stolicu i prespavao većinu filmova. Tu negdje mi se gubi sjećanje na pogledane filmove sve do onog velikog trenutka koji mi je osakatio mozak i doveo me danas tu gdje jesam.

Otac je počeo kužiti kakvi me filmovi privlače, skužio je da ne patim previše na realne priče već da volim biti izgubljen u pejzažu nepoznatog kolorita i da želim biti pod infuzijom fantastičnih kreatura i još plosnatijih likova. i od tada je svaki sf film bio moj. ali je moralo nestati sf filmova...

Bio je jedan sf po imenu "The thing".. sjeli smo se, ako se ne varam bio je u pitanju drugi ili treći red (then again, možda smo bili u zadnjim redovima, ali slika tog filma mi se urezala u pamćenje kao da sam sjedio tik pred platnom). imao sam 5 godina. i gledao sam taj film.
Ne znam dal znaš za taj Carpenterov film. to je jedan od meni najboljih horor filmova 80tih godina. Priča o izvanzemaljskom inteligentnom virusu koji kad uđe u neki organizam preuzme kontrolu nad tim organizmom i asimilira sve njegove elemente. film je pun zabavnih diskasting scena.

Uglavnom, film prepun krvi i nasilja. Otac je naravno film prespavao, a ja idućih tjedan dana nisam oka sklopio. Zahvaljujući tom filmu postalo mi je jasno da ćemo svi uskoro umrijeti.
Bio sam prestravljen te činjenice, a nisam nikako roditeljima mogao objasniti zašto se tako ponašam. Čak sam odlučio ne ići više u kino. No, taj novostečeni strah od smrti koja vreba na svakom uglu nije nestajao... Dok jednog dana nisam opet otišao u kino, i opet je bio nekakav horor... Ovaj put su mi stvari bile čistije... i svakim idućim filmom u kojem je smrt na neki način bila manifestirana ja sam sve dublje ulazio u tu tematiku i sve jasnije vidio svijetlo na kraju tunela....